Isplovljavanje iz viške luke

Brončana glava grčke božice Artemide (otok Vis)

Originalna brončana glava grčke božice Artemide čuva se u trezoru banke u Visu, a da bi se trezor otvorio trebaju biti nazočni gradonačelnik grada Visa, predsjednik Gradskog vijeća, direktor banke na rivi i dvojica ključara. Uz potrebne dozvole i zaštitare, svi oni moraju biti prisutni da bi se 2300 godina stara brončana glava grčke božice Artemide mogla izvaditi iz posebnog trezora banke.
Glava božice Artemide pripadala je brončanom kipu visokom oko 150 cm, a prikazuje mladu ženu idealizirana izgleda koja, uz dijademu u kosi, potvrđuje da je riječ o božici. Izraz lica i oblik glave ukazuju na skulpturalne elemente koji se temelje na Praksitelovoj tradiciji. Glava isejske božice originalni je grčki rad s kraja 4. st pr. Kr. ili početka 3. st. pr. Kr. i bila je dio obrednog kipa. Uz Lošinjskog Apoksiomena, Artemida je jedan od najvažnijih antički nalaza u Hrvatskoj. 

Više...

Otok Vis - broj stanovnika kroz povijest

Medvidina špilja (Biševo, Hrvatska)

Foto: Biokovac-Vis

Medvidina špilja se nalazi na južnoj strani otoka Biševa, a zaštićena je 1967. godine. Ulaz na površini mora relativno je velikih dimenzija i premašuje visinu od 20 m, a širok je 14 m, te se postupno sužava i snižava prema unutrašnjosti. Pri samom dnu špilja je vrlo uska i niska, a njezina ukupna duljina iznosi 160 m i završava se malim žalom do kojeg mogu samo manji čamci.

Osim ovih geomorfoloških osobina, značajna je i kao nekadašnje stanište jednog od najugroženijih sisavaca na svijetu – sredozemne medvjedice (Monachus monachus), vrlo rijetke vrste tuljana, koja je kao sasvim prorijeđena vrsta zakonom zaštićena. Po ovom sisavcu špilja je i dobila ime.
http://youtu.be/uZ-CWuavEPc

Foto: Matko Petrić

Modra špilja ( Biševo, Hrvatska)

Modra špilja se nalazi na istočnoj strani otoka Biševa, u uvalici Balun. Godine 1884. barun Eugen von Ransonnet otkrio ju je,opisao i naslikao. Na njegov prijedlog otvor špilje je proširen te je dostupna javnosti od 1884., kada je probijen vanjski ulaz, kroz koji se u špilju ulazi malim čamcem na vesla.

Špilja ima dva otvora, jedan manji, umjetno produbljen, kroz koji može proći čamac na vesla i taj otvor nema utjecaja na rasvjetu u špilji. Drugi je otvor poput svoda i mnogo je širi, na južnoj strani špilje ispod razine mora te kroz njega prodire sunčeva svjetlost. Oko podneva za mirnog mora sunčeve zrake prodiru kroz podvodni otvor u Modru špilju, reflektiraju se od bijelog dna i osvjetljavaju špilju modrom, a predmete u vodi srebrnastom bojom. Radi male dubine špilje i podvodne pukotine, pogodna je za ronjenje ronilaca svih kategorija. Duboka je 3 – 20 m. Špilja je geomorfološki jako zanimljiva te predstavlja tipičan krški oblik.

Ransonnet i Modra špilja
(izvor: http://www.yachtscroatia.com)

U svom članku o Biševu, objavljenom u kolovozu 1884. u bečkomu dnevnom listu Neue Freie Presse, Ransonnet piše: ‘Taj bogati izvor svjetla daje stijenama, veslima i drugim predmetima pod vodom srebrno-plavkasti sjaj, kao u špilji na Capriju, i sa svih strana obasjava prozračni kameni sprud, tako da izgleda kao dvorac nekog morskog boga. Okrenuvši barku u pravcu mora vidio sam ispred sebe jedino plavu svjetlost (u ‘Grotta Azzurra’ se iznad modre vode vidi ulaz u špilju), dok sam u suprotnom pravcu ugledao prethodno opisane čarobne reflekse dnevnog svjetla, koji su se pored najjačeg azurnog plavetnila prelijevali u svim ružičastim i ljubičastim tonovima. Na južno predvorje, do kojeg sam se probio, dopire samo slabo svjetlucanje izvana. (...) Krivudavost špilje savršeno omogućava koncentriranje svjetlosnog efekta u središnjoj prostoriji. Naročito je upadna količina modro svijetleće vode, koja se mjestimično prostire toliko duboko pod stijene, pa se čini da one lebde u njoj.’

O svom otkriću Ransonnet je obavijestio mnoge ilustrirane časopise i novine te razna učena društva, a već iduće godine, 1885, dolazi na Biševo stotinu članova Bečkoga turističkog kluba da vide čudo prirode koje je otkrio barun Ransonnet. Ransonnetovo otkriće biševske Modre špilje označilo je početak suvremenog turizma u Dalmaciji. Krajem 19. stoljeća u ribarsku Komižu dolaze parobrodi puni turista iz europskih metropola. U Splitu bi se na turistički parobrod ukrcala limena glazba, koja bi putem zabavljala goste. Parobrod bi ujutro stigao u Komižu i povukao u tegalj desetak ribarskih barki, te krenuo prema Mezoportu na Biševu. Tamo bi se turisti prekrcali u te barke i ribari bi ih na vesla uvodili u špilju. Austrijska metropola ponosila se svojom morskom špiljom koja, prema mišljenju mnogih svjetskih putnika i uglednika, svojom ljepotom nadmašuje svjetski poznatu špilju Grotta Azzurra na Capriju u blizini Napulja. Barun Ransonnet vratio se na Biševo 1890. godine da bi naslikao nezaboravan prizor blještave modrine biševske špilje. Tom prilikom napravio je drveno postolje na željeznoj konstrukciji pričvršćenoj za siku u središnjoj prostoriji špilje, te pomoću nekoliko zrcala doveo sunčanu svjetlost na svoje platno i tako naslikao nekoliko ulja.

Dok je slikao u špilji jednoga dana, očaran prizorom treperave modrine, u stvaralačkom naponu da tu neuhvatljivu igru svjetla zadrži svojim kistom na platnu, nije obratio pažnju na južni vjetar koji je u međuvremenu pojačavao. Valovi su već ozbiljno zaprijetili da mu onemoguće izlaz iz špilje, čiji je ulaz okrenut ravno prema jugu, ali su ga biševski ribari upozorili na opasnost i pomogli mu da izađe iz špilje. Ransonnet je jedno svoje platno darovao prijatelju iz Komiže, don Jurju Mateu Brajčinu, u znak zahvalnosti što ga je uputio u, tada nepoznatu, morsku špilju u uvali Balun na Biševu. Godine 1933, povodom 50. obljetnice Ransonnetova otkrića, J. Ravlić piše: ‘Osim Ransonneta, kušali su neki naši slikari da prikažu pojedine detalje te čudne čipke, tog čarobnog svjetla, te divne vizije. Tako J. Plančić, V. Foretić, te njemački slikar W. Lehner iz Münchena i R. Scheurlen... ali svaki je kist preslab kao što je pero nemoćno.’

Nakon senzacionalnoga Ransonnetovog otkrića, mnogi su slavni ljudi posjetili biševsku Modru špilju. Komižanin Frane Torre bio je osnivač Društva za poljepšavanje mjesta, prvoga turističkog društva na otoku, a u svojoj konobi godinama je čuvao vreću žala s jedne komiške plaže - na kojoj je, kako je uvažene goste uvjeravao šjor Frane, sjedila velika filmska diva Greta Garbo koju je vijest o Modroj špilji privukla u Komižu da bi doživjela čudo svjetlosne bajke u kamenoj gromadi uvale Balun. Posjećivali su Modru špilju ugledni umjetnici, glumci, slikari, prijestolonasljednici, pisci i svjetski putnici koji su se - uspoređujući biševsku Modru špilju s onom imena Grotta Azzurra na Capriju - izjašnjavali u korist one na Biševu. Vreća žala s otiskom najslavnijega ‘donjeg dijela leđa’ onoga vremena bila je decenijama u Komiži turistički spomenik, što ga je s ponosom čuvao šjor Frane Torre.

Viški hib (pogača od smokava)

Hib je viška delicija tradicionalne ručne izrade, harmonija okusa smokava, rakije i koromača, a miris lovora i ružmarina daju mu draž antičkih vremena.

"Od davnina su na Visu hib pravile žene otočkih seljaka koji su ga jeli u polju i tako vraćali snagu potrebnu za rad. S jedne je strane to bila težačka hrana, a s druge i svečana jer se nekoliko hiba čuvalo od nametnika u lovoru i ružmarinu za Božić, kad se kao poslastica izrezana na tanke fete služila uz čašicu travarice ili prošeka" (Velimir Mratinić)

Sastojci: 2 kg suhih domaćih smokava, jedna šaka cvijeta koromača, 1,5 dl lozovače

Priprema: Samljeti smokve i koromač u stroju za mljevenje mesa. U tu smjesu polako dolijevati rakiju i mijesiti dok ne postane kompaktno. Podijeliti na četiri dijela, od svakog napraviti kugle, te ih razvaljati na okrugli oblik debljine 2 cm. Posložiti na dasku i ostaviti da se suši 15 dana. Svaki dan obavezno okrenuti. Sušenje je završeno kad hib lagano pobijeli.

Savjet za čuvanje: Na dno kartonske kutije stavite sloj lovorovog lista, pa posložite kolutove hiba, pa opet lovor a na vrhu grančice ružmarina.

Carski posjet Visu 1875. godine

Franjo Josip I (1830. - 1916.), austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj (1848. - 1916.) posjetio je Vis 1875. godine u sklopu svoje dalmatinske turneje.

"Godine 1875. Vis je posjetio osobno car Franjo Josip u sklopu svoje dalmatinske turneje. Kako su tad višku općinu još uvijek držali autonomaši, Višani su mu htjeli na neki način pokazati da su i mjesto i otok ipak hrvatski. Ljekarnik Bonaventura Siminiati je tako telegrafom zatražio od svoje rodbine i prijatelja iz Dubrovnika, Makarske i s Brača da mu pošalju sve hrvatske trobojnice koje uspiju pronaći, jer ih u samom Visu nema dovoljno za kićenje kuća i prozora.
Kad je car prolazio kroz mjesto u društvu tadašnjih viških uglednika koji su s njim razgovarali isključivo na talijanskom, Višanin Božo Poduje se popeo na skale jedne kuće u Luci i na sav glas vikao na hrvatskom „Živio, živio car Franjo Josip! Živio!“ Bio je toliko glasan da je uspio iznervirati cara koji mu je uzvratio „Ti što vičeš kao iz roga, ušuti!“ No, cilj je bio postignut, caru je pokazano kojim jezikom Višani stvarno govore i kako se osjećaju. Zanimljiv povijesni detalj je da je unuk spomenutog Poduje, Šime, gotovo sedamdeset godina kasnije bio glavni inicijator obnove nogometnog kluba „Hajduk“ na Visu." (Goran Mladineo)

Uvala Stončica (otok Vis) / Stoncica bay (island Vis, Croatia)

Stončica je jedna od brojnih prekrasnih viških uvala i jedno od omiljenih mjesta za sunčanje i kupanje. U prelijepoj uvali s pješčanim dnom nalazi se i plaža s igralištem za odbojku na pijesku. Zanimljivo je što ovdje palme prirodno rastu, odnosno nisu umjetno zasađene.

Ratni aerodrom na Visu

Posljednjih nekoliko godina aktualna je priča o izgradnji aerodroma na Visu, a uvijek se veže uz činjenicu postojanja Savezničke baze i ratnog aerodroma na Visu 1944/45. godine. Podsjetimo se malo tog razdoblja viške povijesti kroz fotografije i filmski materijal, a koga zanima više neka pročita u poglavlju o aerodromu u knjizi Veseljka Huljića "Vis 1941-1945".
Na fotografiji snimljenoj iz zraka jasno se vidi položaj i veličina piste. Poletno-sletna staza bila je duga 850 m sa sigurnosnim produženjem na oba kraja od po 150m.

Uvala Tiha (otok Vis)

Tiha je uvala na sjevernoj strani otoka, istočno od Oključne.

Viški limun

Viški limun je stara otočna vrsta koju su na Vis najvjerovatnije donijeli Grci.

Ta stara viška vrsta ima specifičan okus, taj je limun gorči, kora mu je vrlo debela, zbog čega je izvrstan za ribanje i proizvodnju začina, a nešto manje za sokove jer sadrži manje mesa i tekućine od nekih drugih vrsta. Osim toga, zbog debele kore može preživjeti i do mjesec dana nakon što ga uberete sa stabla, pa je dobar za skladištenje.

Zelena špilja

Zelena špilja se nalazi na jugozapadnoj obali nenaseljenog otočića Ravnik koji se nalazi oko 500 metara ispred uvale Rukavac, na južnoj strani otoka Visa. To je abrazijska špilja s dva ulaza i otvorom na vrhu kroz koji ulazi svjetlost, a odbijajući se od morskog dna stijenke boji u zeleno. 
U 2. svjetskom ratu tu su pronalazili sklonište mali ratni brodovi.

Krajicina (Teutina) špilja

Kraljičina špilja nalazi se na sjevernoj obali otoka Visa, na okomitoj litici oko 70 m iznad mora. Otvor ulaza visok je više od dva metra, a širok oko tri metra. Dimenzije ulaznog prostora iznose otprilike 10 x14 m, špilja se sastoji od pet dvorana i kanala koji ih povezuju, a ukupne je dužine 60 metara. Neki špiljski kanali još nisu u cijelosti istraženi. Prilaz špilji je najbolji iz pravca sela Oključna, odakle se uskom stazom za oko sat vremena hoda  može stići do špilje.

Ime Krajicina špilja ustaljeno je u narodu, a povezuje ga se s ilirskom kraljicom Teutom koja je vladala u 3./2. st. prije Krista. Ova kraljica je, kako nam to svjedoče antički pisci, vladala nad srednjim Jadranom i u nekoliko navrata opsjedala grčki grad Issu u današnjem gradu Visu.

Vis: Samostan sv. Jere

Samostan sv. Jere na Prirovu, poluotoku oblika kruške u viškoj luci, nema tako staru prošlost kao «povijesni» samostani Provincije sv. Jeronima iz 13. stoljeća (Split, Šibenik, Cres, Pula). Pouzdani dokumenti govore o 1520. godini kao sigurnom podatku uz koji smijemo povezati početke ovog samostančića, koji se u povijesti Provincije često naziva i hospicijem. Ne znamo je li rimski teatar na Prirovu – čije ostatke i danas možemo razgledati u podrumskom dijelu današnjeg samostana – stradao možda u vrijeme sukoba između Venecije i Ferrare 1483. godine, kada je teško poharan Vis i posebno glavno naselje Vele Selo. Nakon toga mjesto Vis se razvija i sve više raste brojem pučanstva. Doseljuju se i mnoge obitelji, naročito Hvarani, a nastanjuje se i župnik, koji je dotad živio i djelovao u Velom Selu.

Provalom Turaka u naše krajeve srušeni su ili zatvoreni mnogi samostani koje je Provincija imala u svojemu južnom i srednjem dijelu (Drač, Skadar, Ulcinj, Bar, Skradin, Bribir i Modruš). Preživio je jedino samostan u Kotoru, zahvaljujući ponajvećma tome što je spadao pod mletačku upravu. Da se rastereti kotorski samostan, u kojemu su našli utočište mnogi fratri iz razorenih samostana, a da se spasi i drevna dubrovačka kustodija koja je tako bila spala samo na taj samostan, trebalo je osnovati negdje na sigurnom i slobodnom području mletačke Dalmacije novi samostan.

Tada je Hvarskom biskupijom upravljao biskup Franjo Jakov Pritić iz Nina, franjevac konventualac (1510-1523), pa je vjerojatno baš on pospješio dolazak fratara na Prirovo, ako možda već nisu došli i prije njega. Svakako, prema dokumentima fratri su u Visu nešto prije 1520. godine, a za svoje boravište iskoristili su temelje teatra i kamenje kojeg je bilo u izobilju oko ruševina. U najstarijoj ispravi u kojoj se spominje samostan sv. Jere iz godine 1520. navodi se fra Marin iz Kotora, koji u ime braće prima zemljište Zaosridac u Dolu na Visu, što je darovao neki Radovan Kuljiš iz Komiže, a za uzvrat da se za njegovu dušu fratri mole. Da su ovu ispravu fratri cijenili, dokaz je činjenica da su je više puta prepisivali i ovjerili.

Na temelju toga krivo je ipak zaključiti da godina 1520. predstavlja vrijeme osnutka samostana, jer se ne govori i izgradnji, već o darovnici zemljišta samostanu koji već postoji. Druga isprava iz početaka života i djelovanja viških fratara potječe iz 28. srpnja 1525. Tu gvardijan, spomenuti fra Marin iz Kotora, prodaje zemljište u Vasamogoru (danas Samogovor) nekom Deši Radoševiću. Za zemljište su fratri dobili svega tri dukata. Za vrijeme provincijske vizitacije 10. rujna 1532. provincijal Matej iz Cresa, s tajnikom fra Franjom iz Raba, riješio je dvojbe vezane uz tu prodaju. Tada su u samostanu živjeli fra Toma iz Šibenika, kao gvardijan, fra Vincencije iz Dubrovnika, kao vikar, fra Jerko i fra Marko (bez naznake pripadnosti samostanu), članovi samostana. Riješeno je da samostan ostane vlasnik navedenog zemljišta, ali će ga obrađivati Dešini sinovi i njihovi zakoniti nasljednici.

Današnji samostan nije u potpunosti iz početka 16. stoljeća, kada su ovamo došli fratri. S vremenom je nadograđivan i obnavljan, te je pomalo mijenjao i izgled. Jezgro samostana nalazilo se ondje gdje je stari teatar bio najbolje očuvan, a to je njegov hrbat, izvanjski zid na sjeverozapadnoj strani, uz sami prvotni zvonik. Zato i danas samostan ima neobičan, pomalo svinut i djelomično polukružni oblik, jer je sagrađen na svodovima i izvanjskom zidu gledališta rimskoga kazališta, što se i danas može običnim okom zapaziti.

Uz samostan sv. Jere postoji i crkva, koja je u vrijeme kanonskog pohoda apostolskog vizitatora Augustina Valiera (1579.) bila tek djelomično izgrađena, nikako i dovršena. Na spomenutom nacrtu iz sredine 18. stoljeća crkva je nešto niža. Gornji dio pročelja bio je kao odsječen. Crkva je imala samo jedan prozor s južne strane. Zvonik je bio mnogo ljepši i elegantniji, kao i danas podosta izdvojen i udaljen od crkve, naslonjen na samostansko zdanje. No, kako je u drugoj polovici 18. stoljeća grom oštetio zvonik, 1758. se na njemu izvode radovi, koji su doveli do toga da je gornji dio izgubio dio svoje ljepote. Sada je zvonik nekako masivniji i čvršći, ali ne više onako vitak i elegantan kao prije.

Nedugo nakon Valierova pohoda crkva je bila dovršena. Godine 1603. u njoj nalazimo grobnice, čak i u prezbiteriju. Vanjština crkve otkriva kasnorenesansni stil. Vrata su profilirana, iskićena plitkim ružama i reljefima stigma, natkrivena lunetom. Materijal za gradnju imali su fratri nadomak ruke. Upotrijebili su ostatke rimskog teatra, mramorne blokove i četvrtaste komade tesanog kamena ugradili u pročelje. Uostalom, i drugi su Višani upotrebljavali materijal stare Isse za svoje kuće i pristanište. Čak se mramorni ostaci iz teatra mogu pronaći po okolnim vinogradima i poljima.

Ionako siromašan i skroman samostan doživio je opustošenje u vrijeme engleske uprave (1812-1815), kad su crkva i samostan pretvoreni u vojno skladište, a ono rijetko kulturno-umjetničko blago koje se ovdje čuvalo bilo je poharano, posebno što se tiče oltara u crkvi i nekih umjetnina u samostanu. Od očuvanog blaga spominjemo vrlo vrijedne relikvije iz 16. stoljeća, a arhivsku građu čuvala je zaštićena škrinja, da bi pred stotinjak godina materijal bio nekako razvrstan u omote s nekoliko sveščića, bez neke logične veze i dosljednosti. Knjižnica nema starih rukopisnih kodeksa ni inkunabula, jer samostan datira iz početka 16. stoljeća, ali čuva neke raritete, kao što je Paštrićev Staroslavenski misal (1689).

Makar je tijekom vremena samostan dobivao lijep broj umjetničkih slika na platnu i drvu za oltare u crkvi, većim dijelom sve je to nestalo, oštećeno ili poharano. Ipak, nešto je i sačuvano, kao tempera na drvu «Gospa s Isusom» italo-kretske škole iz 16. stoljeća, uljno platno «Posljednja večera» nepoznatog autora iz 1600. godine i italo-bizantska ikona na dasci «Gospa sa Sinom i anđelima», nepoznatog autora, iz sredine 17. stoljeća. Od ostalih umjetnina vrijedi spomenuti veliko drveno raspelo koje sliči gotičkim raspelima 15. stoljeća.

***

Viški samostan sv. Jere u prošlosti nije dao nijednog provincijala, ali ima nekoliko imena fratara koje se ne bi smjelo zaboraviti:

– Fra Juraj Drivodiljić (ponekad se spominje da je iz Splita), koji je vršio službu viškog gvardijana u šest navrata (između 1578. do 1604.).

– Fra Bonaventura Lukšić, dugogodišnji gvardijan i kustos. Skoro 45 godina (!) obavljao je poglavarsku službu u rodnom samostanu (između 1608. i 1664.).

– Fra Nikola Perasti, iz poznate viške obiteji, u sedam navrata vršio službu gvardijana (između 1638. i 1675.).

– Fra Antun Punjalić, iz poznate viške obitelji, viški gvardijan u pet navrata (između 1689. do 1710.).

– Fra Antun Garuati (neki pišu da je iz Kotora), u više navrata vršio službu viškog gvardijana (između 1736. do 1762.)

– Fra Vicko Puljas, član poznate viške obitelji, magister Reda i tajnik Provincije, više puta vršio službu viškoga gvardijana (između 1762. i 1774.).

– Fra Jeronim Družević, doktor teologije, magister Reda, dugogodišnji penitencijar u Rimu, gdje je i umro 1848. Vrlo zaslužan za viški smostan.

– Fortunat Dešković, kustos i viški gvardijan (u više navrata). Živio u Visu u vrijeme vojnih uprava, te je zato morao boraviti dvije godine izvan samostana. Umro 1822.

– Fra Celestin Tomić, doktor teologije, vrsni bibličar, dugogodišnji teološki profesor, pisac brojnih biblijskih knjiga, umro u Zagrebu 2006. godine.

– Ovdje svakako spada i o. Marin Oreb, iz Veleluke na Korčuli, koji je velik dio života proživio u Visu, o kojemu je 1972. godine napisao vrlo sadržajno djelo «Moj mali samostan».

Izvor: http://www.ofmconv.hr/vis/

*****

MONOGRAFIJA VIŠKOG SAMOSTANA

(Dr o. Marin Oreb, Moj mali samostan, Split, 1971)

Z d e s l a v  Z o r i ć

Nedavno je izašla iz tiska mala monografija o samostanu Male braće konventualaca sv. Jeronima na Prirovu u Visu. Autor je dr Marin Oreb, konventualac. 

Samostan sv. Jeronima na Prirovu u Visu zapravo je gostinjac u kojemu žive najčešće samo dva redovnika; osnovan je negdje koncem XV ili početkom XVI stoljeća u doba intenzivnog prodiranja Turaka u ove krajeve. 

Koliko god nam se činilo da je bilo lako prihvatiti se ovoga posla, tj. pisanja monografije o viškom samostanu, ipak je, očito je, trebalo uložiti dosta truda da bi djelo ugledalo svjetlo dana. 

Pisac se obilno služio arhivskom građom i na njoj temeljio svoj rad i svoje djelo. Ali je u tom pogledu imao dosta poteškoća. Ovaj mali samostan, naime, nije uvijek vodio sve samostanske knjige, pa mu je tako nedostajala knjiga o vizitacijama. Uza sva nastojanja, autor nije mogao ustanoviti točnu godinu osnutka samostana, već samo njegov prvi spomen u jednoj darovnici iz 1520. godine. Osim toga, mnogo je arhivske građe tijekom vremena nestalo, osobito u doba fracuske okupacije početkom XIX stoljeća, pa je i to stvaralo određene poteškoće. 

Autor je ovo svoje djelo podijelio u nekoliko poglavlja. U prvom poglavlju daje kratki prikaz povijesti Visa, koji je uglavnom dobar, ali se može primijetiti da nije dovoljno jasan kad kaže: »Budući da je Issa pomagala Hvaranima protiv Teute, zaposjedne ga ova vojskom. Rimljani ga oslobode, ali i podvrgnu svojojo vlasti. Viški poslanik Klempor moli za pomoć.« »Višani postaju rimski građani: ,Issa civium Romanorum’.«

Stječe se, naime, dojam da je ilirska kraljica Teuta osvojila Issu, a Rimljani je oslobodili i podvrgli svojoj vlasti, prema tomu da je Issa tada izgubila svoju samostalnost. Teuta, međutim, nikada nije osvojila Issu; ona ju je opsjedala i opsada je uz pomoć Rimljana odbijena. Poslije toga Issa je još dugo živjela kao samostalna država, saveznica Rima. Ona će, mnogo godina poslije toga, tek u doba Cezara izgubiti svoju samostalnost. 

Pisac dalje u ovoj knjižici obrađuje sam samostan sv. Jeronima, te na osnovu dokumenata pretpostavlja da je nastao potkraj XV ili početkom XVI stoljeća. Kad su Mala braća konventualci došli na poluotočić Prirovo, zatekli su tamo ruševine rimskog teatra i vjerojatno malu crkvicu sv. Jere, po kojoj je ovaj mali samostan dobio i ime. Mala su braća tijekom godina, svojim marljivim radom, na ostacima rimskog teatra sagradili samostansku zgradu, a malo podalje crkvu srednje veličine koju su obogatili raznim umjetninama. U početku XVIII stoljeća, nedaleko samostanske zgrade podigli su lijepi barokni zvonik.

U ovoj monografiji je također zorno opisan život redovnika, njihova povezanost s narodom i gospodarska podloga samostana. U samostanskoj su crkvi,uz privolu redovnika, neke viške bratovštine imale svoja sjedišta, pa je time povezanost s narodom još više dolazila do izražaja.

Pisac je ispravno prikazao i prosvjetiteljski rad redovnika ovog samostana, koji su vršili na opismenjivanju viške mladeži i u doba dok još u Visu nije bilo škole. U knjizi je, osim toga, iznesen karitativni i socijalni rad redovnika, kao na primjer njegovanje bolesnika za vrijeme epidemije, pružanje konačišta strancima i drugo. 

Prikazan je također i rad redovnika na kulturnom polju. Doznajemo tako za marni rad i kulturnu baštinu ovog malog viškog samostana. Redovnici su u svom samostanu osnovali malu muzejsku zbirku u kojoj, uz sakralnu umjetnost, čuvaju predmete iz antikne Isse, te razne predmete i potrebštine viških težaka i ribara iz prošlosti. Tu je i mala biblioteka s vrijednim izdanjima iz minulih stoljeća.

Autor dalje navodi kronologiju gvardijana ovoga samostana i redovnika koji potječu iz mjesta Visa. K tome se još osvrće na život i rad značajnijih redovnika ovoga samostana. Ta mala galerija likova mnogo nam govori o redovničkom životu i o našim prilikama uopće. Dok je otac Bonaventura Lukšić,

sav utonuo u religioznu mistiku, provodio asketski život, otac Ferdinando Re (Rega), Šibenčanin, pravi je predstavnik bonvivana i Veseljaka iz sredine XVIII stoljeća, mnogo omiljen u narodu. Iako Franjo Jakov Pritić, Ninjanin, hvarski biskup, nije nikada bio redovnik samostana sv. Jeronima, mnogo je zaslužan za otok Vis. On je, naime, kao hvarski biskup rado odobrio gradnju prekrasne crkve Gospe Gusarice u Komiži i župne crkve Gospe od Spilica u Visu, a vjerojatno i samog samostana sv. Jeronima. Stoga je opravdano uvršten među redovnike, to više što je Pritić bio konventualac iste provincije.

U svakom slučaju, ovo malo djelo vrijedno je svake pohvale; trud se isplatio. Drago nam je da viški samostan-gostinjac ima svoju monografiju. Neka ona posluži kao primjer i poticaj onome tko se bude prihvatio posla na obradi triju opatija: Sv. Nikole u Komiži, Sv. Silvestra na Biševu i Sv. Andrije na Svecu.