Provalom Turaka u naše krajeve srušeni su ili zatvoreni mnogi samostani koje je Provincija imala u svojemu južnom i srednjem dijelu (Drač, Skadar, Ulcinj, Bar, Skradin, Bribir i Modruš). Preživio je jedino samostan u Kotoru, zahvaljujući ponajvećma tome što je spadao pod mletačku upravu. Da se rastereti kotorski samostan, u kojemu su našli utočište mnogi fratri iz razorenih samostana, a da se spasi i drevna dubrovačka kustodija koja je tako bila spala samo na taj samostan, trebalo je osnovati negdje na sigurnom i slobodnom području mletačke Dalmacije novi samostan.
Tada je Hvarskom biskupijom upravljao biskup Franjo Jakov Pritić iz Nina, franjevac konventualac (1510-1523), pa je vjerojatno baš on pospješio dolazak fratara na Prirovo, ako možda već nisu došli i prije njega. Svakako, prema dokumentima fratri su u Visu nešto prije 1520. godine, a za svoje boravište iskoristili su temelje teatra i kamenje kojeg je bilo u izobilju oko ruševina. U najstarijoj ispravi u kojoj se spominje samostan sv. Jere iz godine 1520. navodi se fra Marin iz Kotora, koji u ime braće prima zemljište Zaosridac u Dolu na Visu, što je darovao neki Radovan Kuljiš iz Komiže, a za uzvrat da se za njegovu dušu fratri mole. Da su ovu ispravu fratri cijenili, dokaz je činjenica da su je više puta prepisivali i ovjerili.
Na temelju toga krivo je ipak zaključiti da godina 1520. predstavlja vrijeme osnutka samostana, jer se ne govori i izgradnji, već o darovnici zemljišta samostanu koji već postoji. Druga isprava iz početaka života i djelovanja viških fratara potječe iz 28. srpnja 1525. Tu gvardijan, spomenuti fra Marin iz Kotora, prodaje zemljište u Vasamogoru (danas Samogovor) nekom Deši Radoševiću. Za zemljište su fratri dobili svega tri dukata. Za vrijeme provincijske vizitacije 10. rujna 1532. provincijal Matej iz Cresa, s tajnikom fra Franjom iz Raba, riješio je dvojbe vezane uz tu prodaju. Tada su u samostanu živjeli fra Toma iz Šibenika, kao gvardijan, fra Vincencije iz Dubrovnika, kao vikar, fra Jerko i fra Marko (bez naznake pripadnosti samostanu), članovi samostana. Riješeno je da samostan ostane vlasnik navedenog zemljišta, ali će ga obrađivati Dešini sinovi i njihovi zakoniti nasljednici.
Današnji samostan nije u potpunosti iz početka 16. stoljeća, kada su ovamo došli fratri. S vremenom je nadograđivan i obnavljan, te je pomalo mijenjao i izgled. Jezgro samostana nalazilo se ondje gdje je stari teatar bio najbolje očuvan, a to je njegov hrbat, izvanjski zid na sjeverozapadnoj strani, uz sami prvotni zvonik. Zato i danas samostan ima neobičan, pomalo svinut i djelomično polukružni oblik, jer je sagrađen na svodovima i izvanjskom zidu gledališta rimskoga kazališta, što se i danas može običnim okom zapaziti.
Uz samostan sv. Jere postoji i crkva, koja je u vrijeme kanonskog pohoda apostolskog vizitatora Augustina Valiera (1579.) bila tek djelomično izgrađena, nikako i dovršena. Na spomenutom nacrtu iz sredine 18. stoljeća crkva je nešto niža. Gornji dio pročelja bio je kao odsječen. Crkva je imala samo jedan prozor s južne strane. Zvonik je bio mnogo ljepši i elegantniji, kao i danas podosta izdvojen i udaljen od crkve, naslonjen na samostansko zdanje. No, kako je u drugoj polovici 18. stoljeća grom oštetio zvonik, 1758. se na njemu izvode radovi, koji su doveli do toga da je gornji dio izgubio dio svoje ljepote. Sada je zvonik nekako masivniji i čvršći, ali ne više onako vitak i elegantan kao prije.
Nedugo nakon Valierova pohoda crkva je bila dovršena. Godine 1603. u njoj nalazimo grobnice, čak i u prezbiteriju. Vanjština crkve otkriva kasnorenesansni stil. Vrata su profilirana, iskićena plitkim ružama i reljefima stigma, natkrivena lunetom. Materijal za gradnju imali su fratri nadomak ruke. Upotrijebili su ostatke rimskog teatra, mramorne blokove i četvrtaste komade tesanog kamena ugradili u pročelje. Uostalom, i drugi su Višani upotrebljavali materijal stare Isse za svoje kuće i pristanište. Čak se mramorni ostaci iz teatra mogu pronaći po okolnim vinogradima i poljima.
Ionako siromašan i skroman samostan doživio je opustošenje u vrijeme engleske uprave (1812-1815), kad su crkva i samostan pretvoreni u vojno skladište, a ono rijetko kulturno-umjetničko blago koje se ovdje čuvalo bilo je poharano, posebno što se tiče oltara u crkvi i nekih umjetnina u samostanu. Od očuvanog blaga spominjemo vrlo vrijedne relikvije iz 16. stoljeća, a arhivsku građu čuvala je zaštićena škrinja, da bi pred stotinjak godina materijal bio nekako razvrstan u omote s nekoliko sveščića, bez neke logične veze i dosljednosti. Knjižnica nema starih rukopisnih kodeksa ni inkunabula, jer samostan datira iz početka 16. stoljeća, ali čuva neke raritete, kao što je Paštrićev Staroslavenski misal (1689).
Makar je tijekom vremena samostan dobivao lijep broj umjetničkih slika na platnu i drvu za oltare u crkvi, većim dijelom sve je to nestalo, oštećeno ili poharano. Ipak, nešto je i sačuvano, kao tempera na drvu «Gospa s Isusom» italo-kretske škole iz 16. stoljeća, uljno platno «Posljednja večera» nepoznatog autora iz 1600. godine i italo-bizantska ikona na dasci «Gospa sa Sinom i anđelima», nepoznatog autora, iz sredine 17. stoljeća. Od ostalih umjetnina vrijedi spomenuti veliko drveno raspelo koje sliči gotičkim raspelima 15. stoljeća.
***
Viški samostan sv. Jere u prošlosti nije dao nijednog provincijala, ali ima nekoliko imena fratara koje se ne bi smjelo zaboraviti:
– Fra Juraj Drivodiljić (ponekad se spominje da je iz Splita), koji je vršio službu viškog gvardijana u šest navrata (između 1578. do 1604.).
– Fra Bonaventura Lukšić, dugogodišnji gvardijan i kustos. Skoro 45 godina (!) obavljao je poglavarsku službu u rodnom samostanu (između 1608. i 1664.).
– Fra Nikola Perasti, iz poznate viške obiteji, u sedam navrata vršio službu gvardijana (između 1638. i 1675.).
– Fra Antun Punjalić, iz poznate viške obitelji, viški gvardijan u pet navrata (između 1689. do 1710.).
– Fra Antun Garuati (neki pišu da je iz Kotora), u više navrata vršio službu viškog gvardijana (između 1736. do 1762.)
– Fra Vicko Puljas, član poznate viške obitelji, magister Reda i tajnik Provincije, više puta vršio službu viškoga gvardijana (između 1762. i 1774.).
– Fra Jeronim Družević, doktor teologije, magister Reda, dugogodišnji penitencijar u Rimu, gdje je i umro 1848. Vrlo zaslužan za viški smostan.
– Fortunat Dešković, kustos i viški gvardijan (u više navrata). Živio u Visu u vrijeme vojnih uprava, te je zato morao boraviti dvije godine izvan samostana. Umro 1822.
– Fra Celestin Tomić, doktor teologije, vrsni bibličar, dugogodišnji teološki profesor, pisac brojnih biblijskih knjiga, umro u Zagrebu 2006. godine.
– Ovdje svakako spada i o. Marin Oreb, iz Veleluke na Korčuli, koji je velik dio života proživio u Visu, o kojemu je 1972. godine napisao vrlo sadržajno djelo «Moj mali samostan».
Izvor: http://www.ofmconv.hr/vis/
*****
MONOGRAFIJA VIŠKOG SAMOSTANA
(Dr o. Marin Oreb, Moj mali samostan, Split, 1971)
Z d e s l a v Z o r i ć
Samostan sv. Jeronima na Prirovu u Visu zapravo je gostinjac u kojemu žive najčešće samo dva redovnika; osnovan je negdje koncem XV ili početkom XVI stoljeća u doba intenzivnog prodiranja Turaka u ove krajeve.
Koliko god nam se činilo da je bilo lako prihvatiti se ovoga posla, tj. pisanja monografije o viškom samostanu, ipak je, očito je, trebalo uložiti dosta truda da bi djelo ugledalo svjetlo dana.
Pisac se obilno služio arhivskom građom i na njoj temeljio svoj rad i svoje djelo. Ali je u tom pogledu imao dosta poteškoća. Ovaj mali samostan, naime, nije uvijek vodio sve samostanske knjige, pa mu je tako nedostajala knjiga o vizitacijama. Uza sva nastojanja, autor nije mogao ustanoviti točnu godinu osnutka samostana, već samo njegov prvi spomen u jednoj darovnici iz 1520. godine. Osim toga, mnogo je arhivske građe tijekom vremena nestalo, osobito u doba fracuske okupacije početkom XIX stoljeća, pa je i to stvaralo određene poteškoće.
Autor je ovo svoje djelo podijelio u nekoliko poglavlja. U prvom poglavlju daje kratki prikaz povijesti Visa, koji je uglavnom dobar, ali se može primijetiti da nije dovoljno jasan kad kaže: »Budući da je Issa pomagala Hvaranima protiv Teute, zaposjedne ga ova vojskom. Rimljani ga oslobode, ali i podvrgnu svojojo vlasti. Viški poslanik Klempor moli za pomoć.« »Višani postaju rimski građani: ,Issa civium Romanorum’.«
Stječe se, naime, dojam da je ilirska kraljica Teuta osvojila Issu, a Rimljani je oslobodili i podvrgli svojoj vlasti, prema tomu da je Issa tada izgubila svoju samostalnost. Teuta, međutim, nikada nije osvojila Issu; ona ju je opsjedala i opsada je uz pomoć Rimljana odbijena. Poslije toga Issa je još dugo živjela kao samostalna država, saveznica Rima. Ona će, mnogo godina poslije toga, tek u doba Cezara izgubiti svoju samostalnost.
Pisac dalje u ovoj knjižici obrađuje sam samostan sv. Jeronima, te na osnovu dokumenata pretpostavlja da je nastao potkraj XV ili početkom XVI stoljeća. Kad su Mala braća konventualci došli na poluotočić Prirovo, zatekli su tamo ruševine rimskog teatra i vjerojatno malu crkvicu sv. Jere, po kojoj je ovaj mali samostan dobio i ime. Mala su braća tijekom godina, svojim marljivim radom, na ostacima rimskog teatra sagradili samostansku zgradu, a malo podalje crkvu srednje veličine koju su obogatili raznim umjetninama. U početku XVIII stoljeća, nedaleko samostanske zgrade podigli su lijepi barokni zvonik.
U ovoj monografiji je također zorno opisan život redovnika, njihova povezanost s narodom i gospodarska podloga samostana. U samostanskoj su crkvi,uz privolu redovnika, neke viške bratovštine imale svoja sjedišta, pa je time povezanost s narodom još više dolazila do izražaja.
Pisac je ispravno prikazao i prosvjetiteljski rad redovnika ovog samostana, koji su vršili na opismenjivanju viške mladeži i u doba dok još u Visu nije bilo škole. U knjizi je, osim toga, iznesen karitativni i socijalni rad redovnika, kao na primjer njegovanje bolesnika za vrijeme epidemije, pružanje konačišta strancima i drugo.
Prikazan je također i rad redovnika na kulturnom polju. Doznajemo tako za marni rad i kulturnu baštinu ovog malog viškog samostana. Redovnici su u svom samostanu osnovali malu muzejsku zbirku u kojoj, uz sakralnu umjetnost, čuvaju predmete iz antikne Isse, te razne predmete i potrebštine viških težaka i ribara iz prošlosti. Tu je i mala biblioteka s vrijednim izdanjima iz minulih stoljeća.
Autor dalje navodi kronologiju gvardijana ovoga samostana i redovnika koji potječu iz mjesta Visa. K tome se još osvrće na život i rad značajnijih redovnika ovoga samostana. Ta mala galerija likova mnogo nam govori o redovničkom životu i o našim prilikama uopće. Dok je otac Bonaventura Lukšić,
sav utonuo u religioznu mistiku, provodio asketski život, otac Ferdinando Re (Rega), Šibenčanin, pravi je predstavnik bonvivana i Veseljaka iz sredine XVIII stoljeća, mnogo omiljen u narodu. Iako Franjo Jakov Pritić, Ninjanin, hvarski biskup, nije nikada bio redovnik samostana sv. Jeronima, mnogo je zaslužan za otok Vis. On je, naime, kao hvarski biskup rado odobrio gradnju prekrasne crkve Gospe Gusarice u Komiži i župne crkve Gospe od Spilica u Visu, a vjerojatno i samog samostana sv. Jeronima. Stoga je opravdano uvršten među redovnike, to više što je Pritić bio konventualac iste provincije.
U svakom slučaju, ovo malo djelo vrijedno je svake pohvale; trud se isplatio. Drago nam je da viški samostan-gostinjac ima svoju monografiju. Neka ona posluži kao primjer i poticaj onome tko se bude prihvatio posla na obradi triju opatija: Sv. Nikole u Komiži, Sv. Silvestra na Biševu i Sv. Andrije na Svecu.
Nema komentara:
Objavi komentar