Špilja ima dva otvora, jedan manji, umjetno produbljen, kroz koji može proći čamac na vesla i taj otvor nema utjecaja na rasvjetu u špilji. Drugi je otvor poput svoda i mnogo je širi, na južnoj strani špilje ispod razine mora te kroz njega prodire sunčeva svjetlost. Oko podneva za mirnog mora sunčeve zrake prodiru kroz podvodni otvor u Modru špilju, reflektiraju se od bijelog dna i osvjetljavaju špilju modrom, a predmete u vodi srebrnastom bojom. Radi male dubine špilje i podvodne pukotine, pogodna je za ronjenje ronilaca svih kategorija. Duboka je 3 – 20 m. Špilja je geomorfološki jako zanimljiva te predstavlja tipičan krški oblik.
U svom članku o Biševu, objavljenom u kolovozu 1884. u bečkomu dnevnom listu Neue Freie Presse, Ransonnet piše: ‘Taj bogati izvor svjetla daje stijenama, veslima i drugim predmetima pod vodom srebrno-plavkasti sjaj, kao u špilji na Capriju, i sa svih strana obasjava prozračni kameni sprud, tako da izgleda kao dvorac nekog morskog boga. Okrenuvši barku u pravcu mora vidio sam ispred sebe jedino plavu svjetlost (u ‘Grotta Azzurra’ se iznad modre vode vidi ulaz u špilju), dok sam u suprotnom pravcu ugledao prethodno opisane čarobne reflekse dnevnog svjetla, koji su se pored najjačeg azurnog plavetnila prelijevali u svim ružičastim i ljubičastim tonovima. Na južno predvorje, do kojeg sam se probio, dopire samo slabo svjetlucanje izvana. (...) Krivudavost špilje savršeno omogućava koncentriranje svjetlosnog efekta u središnjoj prostoriji. Naročito je upadna količina modro svijetleće vode, koja se mjestimično prostire toliko duboko pod stijene, pa se čini da one lebde u njoj.’
O svom otkriću Ransonnet je obavijestio mnoge ilustrirane časopise i novine te razna učena društva, a već iduće godine, 1885, dolazi na Biševo stotinu članova Bečkoga turističkog kluba da vide čudo prirode koje je otkrio barun Ransonnet. Ransonnetovo otkriće biševske Modre špilje označilo je početak suvremenog turizma u Dalmaciji. Krajem 19. stoljeća u ribarsku Komižu dolaze parobrodi puni turista iz europskih metropola. U Splitu bi se na turistički parobrod ukrcala limena glazba, koja bi putem zabavljala goste. Parobrod bi ujutro stigao u Komižu i povukao u tegalj desetak ribarskih barki, te krenuo prema Mezoportu na Biševu. Tamo bi se turisti prekrcali u te barke i ribari bi ih na vesla uvodili u špilju. Austrijska metropola ponosila se svojom morskom špiljom koja, prema mišljenju mnogih svjetskih putnika i uglednika, svojom ljepotom nadmašuje svjetski poznatu špilju Grotta Azzurra na Capriju u blizini Napulja. Barun Ransonnet vratio se na Biševo 1890. godine da bi naslikao nezaboravan prizor blještave modrine biševske špilje. Tom prilikom napravio je drveno postolje na željeznoj konstrukciji pričvršćenoj za siku u središnjoj prostoriji špilje, te pomoću nekoliko zrcala doveo sunčanu svjetlost na svoje platno i tako naslikao nekoliko ulja.
Dok je slikao u špilji jednoga dana, očaran prizorom treperave modrine, u stvaralačkom naponu da tu neuhvatljivu igru svjetla zadrži svojim kistom na platnu, nije obratio pažnju na južni vjetar koji je u međuvremenu pojačavao. Valovi su već ozbiljno zaprijetili da mu onemoguće izlaz iz špilje, čiji je ulaz okrenut ravno prema jugu, ali su ga biševski ribari upozorili na opasnost i pomogli mu da izađe iz špilje. Ransonnet je jedno svoje platno darovao prijatelju iz Komiže, don Jurju Mateu Brajčinu, u znak zahvalnosti što ga je uputio u, tada nepoznatu, morsku špilju u uvali Balun na Biševu. Godine 1933, povodom 50. obljetnice Ransonnetova otkrića, J. Ravlić piše: ‘Osim Ransonneta, kušali su neki naši slikari da prikažu pojedine detalje te čudne čipke, tog čarobnog svjetla, te divne vizije. Tako J. Plančić, V. Foretić, te njemački slikar W. Lehner iz Münchena i R. Scheurlen... ali svaki je kist preslab kao što je pero nemoćno.’
Nakon senzacionalnoga Ransonnetovog otkrića, mnogi su slavni ljudi posjetili biševsku Modru špilju. Komižanin Frane Torre bio je osnivač Društva za poljepšavanje mjesta, prvoga turističkog društva na otoku, a u svojoj konobi godinama je čuvao vreću žala s jedne komiške plaže - na kojoj je, kako je uvažene goste uvjeravao šjor Frane, sjedila velika filmska diva Greta Garbo koju je vijest o Modroj špilji privukla u Komižu da bi doživjela čudo svjetlosne bajke u kamenoj gromadi uvale Balun. Posjećivali su Modru špilju ugledni umjetnici, glumci, slikari, prijestolonasljednici, pisci i svjetski putnici koji su se - uspoređujući biševsku Modru špilju s onom imena Grotta Azzurra na Capriju - izjašnjavali u korist one na Biševu. Vreća žala s otiskom najslavnijega ‘donjeg dijela leđa’ onoga vremena bila je decenijama u Komiži turistički spomenik, što ga je s ponosom čuvao šjor Frane Torre.
Dok je slikao u špilji jednoga dana, očaran prizorom treperave modrine, u stvaralačkom naponu da tu neuhvatljivu igru svjetla zadrži svojim kistom na platnu, nije obratio pažnju na južni vjetar koji je u međuvremenu pojačavao. Valovi su već ozbiljno zaprijetili da mu onemoguće izlaz iz špilje, čiji je ulaz okrenut ravno prema jugu, ali su ga biševski ribari upozorili na opasnost i pomogli mu da izađe iz špilje. Ransonnet je jedno svoje platno darovao prijatelju iz Komiže, don Jurju Mateu Brajčinu, u znak zahvalnosti što ga je uputio u, tada nepoznatu, morsku špilju u uvali Balun na Biševu. Godine 1933, povodom 50. obljetnice Ransonnetova otkrića, J. Ravlić piše: ‘Osim Ransonneta, kušali su neki naši slikari da prikažu pojedine detalje te čudne čipke, tog čarobnog svjetla, te divne vizije. Tako J. Plančić, V. Foretić, te njemački slikar W. Lehner iz Münchena i R. Scheurlen... ali svaki je kist preslab kao što je pero nemoćno.’
Nakon senzacionalnoga Ransonnetovog otkrića, mnogi su slavni ljudi posjetili biševsku Modru špilju. Komižanin Frane Torre bio je osnivač Društva za poljepšavanje mjesta, prvoga turističkog društva na otoku, a u svojoj konobi godinama je čuvao vreću žala s jedne komiške plaže - na kojoj je, kako je uvažene goste uvjeravao šjor Frane, sjedila velika filmska diva Greta Garbo koju je vijest o Modroj špilji privukla u Komižu da bi doživjela čudo svjetlosne bajke u kamenoj gromadi uvale Balun. Posjećivali su Modru špilju ugledni umjetnici, glumci, slikari, prijestolonasljednici, pisci i svjetski putnici koji su se - uspoređujući biševsku Modru špilju s onom imena Grotta Azzurra na Capriju - izjašnjavali u korist one na Biševu. Vreća žala s otiskom najslavnijega ‘donjeg dijela leđa’ onoga vremena bila je decenijama u Komiži turistički spomenik, što ga je s ponosom čuvao šjor Frane Torre.
Nema komentara:
Objavi komentar